Grad je cvetao kao nezavisna trgovačka postaja sve do 72. godine pre nove ere, kada su ga opljačkali (opet, ko će drugi?) Rimljani. Tom prilikom su odneli ogromnu, 13 metara visoku bronzanu statuu Apolona kao ratni plen u Rim. Kada je u vreme kasnog Carstva hrišćanstvo postalo zvanična vera, ime Apolonija postalo je politički nepodobno, tako da su ga, u skladu sa vladajućom ideologijom, preimenovali u Sozopol, odnosno "Grad spasenja". No, posle one katastrofalne pljačke od pre nekoliko vekova, Sozopol, ma kako pompezno zvučalo sada njegovo ime, nije se nikada oporavio, ostao je malo ribarsko seoce, sve do kraja 19. veka, kada je oko 150 kuća u centru grada obnovljeno u takozvanom crnomorskom stilu.
Takvih kuća ima mnogo i u Nesebru i tek pokoja u Varni, a njihova karakteristika je sledeća: donji sprat, to jest prizemlje, građen je od kamena i grube je završne obrade, zato što se, slično kao i u italijanskoj renesansi, ovde nije živelo - za to su bili predviđeni viši spratovi. Prvi sprat je, opet, za jedan nivo širi od donjeg (tako da, nalik na arhitekturu južne Srbije i Makedonije) izgleda kao nadstrešnica nad donjim. Ovo je trebalo da omogući prohodnost uskim uličicama, ali i da dâ veći stambeni prostor za ukućane na spratu. Prvi sprat i eventualno oni viši od njega, obloženi su drvetom, što je poseban vizuelni doživljaj i karakteristika upravo crnomorskog stila. Oplata od drveta je tu kako bi sprečila da vlaga, koju "morski briz" donosi sa mora, uđe u zidove i ovlaži ih. Celokupan utisak ovog pitoresknog grada je sjajan - pomenute drvom obložene kućice, uske kamene ulice, žene koje prodaju čipku i hekleraje posetiocima... Galebovi, sa svojim prepoznatljivim kričanjem i dostojanstvenom pojavom, zaštitni su znak Crnomorja i daju poseban šmek svakom gradu svojom "hrabrošću", jer se ponašaju poput naših golubova i ne daju se lako zaplašiti samo zato što su "tamo neki ljudi rešili da se nastane na njihovim vekovnim ognjištima". O turistima da i ne govorimo...
U svakom slučaju, grad se deli na dva dela: stari deo je na poluostrvu, dok je novi na obalama ispred njega. Hoteli u duginim bojama niču svake sezone. Onaj ko voli "najstilskije" crnomorsko odmaralište, Djuni (Dine), koje su projektovali Austrijanci još u vreme socijalizma, 1987. godine, otići će šest kilometara južnije od Sozopola. Onaj ko voli stare gradove, noćni život, kafiće i živu umetničku scenu, uputiće se u centar Sozopola. To i mi činimo.
Autobuska stanica je na samom ulazu u Stari grad. Neposredno sa desne strane nalazi se prva interesantna građevina - Kapela svetog Zosima, mala kamena građevina koju vredi obići, kada je otvorena. Ispred ulaza u Stari grad je mala tržnica na kojoj, ako to želite, možete povoljno da nabavite heklane stolnjake i miljee, ukoliko vam majka ili baka već nije napunila kuću pomenutim predmetima. U svakom slučaju, pošto su narodni običaji u Srbiji i Bugarskoj slični, prolazimo pored čipki i hekleraja relativno neuzbuđeni, ali istovremeno zatečeni saznanjem koliko je "zapadnjacima" ovaj vid ručnog rada fascinantan i koliko su oni spremni sve to da plate.
Mnogobrojni restorani u nacionalnom stilu prosto vas mame da uđete i potrošite koji lev na sjajnu hranu. Definitivno, Bugarska nije mesto na kome možete da smršate, niti da planirate dijetu! Nije ovo Turska, sa svojim "biljnim menijima" i salatama - bugarski specijaliteti su mnogo više "mesnati" i roštiljske su prirode. Prigodne cene su faktor zbog koga često kažete "još" i kada to nije preporučljivo za vašu liniju
04/07/2013, 19:53
Lep putopis iz Sozopola, baš si me podsetio na jedno moje letovanje. Izgleda samo da se puno toga promenilo sa poseldnjim otkrićima